Svi vole da skacu po blatnjavim baricama (drugi trening)

Napolju jos lije kisa.

Bas kao i svaki put kada covek nesto odluci, saopsti to celom svom mikrokosmosu, nastaje neka vrsta zadrske. Sve krene nekako lepo prvog dana.

Drugog dana uvek bude nekog iskusenja, kao da je celo postojanje odlucilo da proveri da li stvarno zelis to sto si rekao da zelis. Tako je bilo i ovaj put. Drugi trening, na koji sam dosao pun odusevljenja sa prvog, postavio je pred mene nova iskusenja.

Kosmos je svoje pitanje o mojoj resenosti danas postavio koristeci moja donja ledja – kada god bih krenuo da se uvijam u kukovima, kicma bi me veoma bolno podsetila: “Nisi se pomerao vise od 10 godina! Krc! Uh! Da li si zaista siguran da i sad to zelis?” Ja bih stao, rekao sam sebi “Da, zelim” i nastavio dalje. Takav ‘razgovor’ se nije, naravno, desio jednom. I znam da ce se desiti jos dosta puta sve dok se ne dovedem, kako bi to bankari rekli – na pozitivnu nulu… sto me dovodi do sledece stvari koju sam naucio promisljajuci trening u glavi na povratku kuci:

Ponovo sam uzivao u kisi, uzgred, i ponovo sam pun energije, iako sam umoran. Odlicna kombinacija koju sam pomalo zaboravio, bivajuci u poslednjih 10 godina uglavnom samo (mrtav) umoran. Nego, da se vratimo na temu…

Krenuo sam kuci i kolega sa posla koji mi inace pravi drustvo na treninzima, s obzirom da je padala jaka kisa, nekako se nije usudjivao da krene prema kuci.
Ali, ako ne krenes – neces ni stici, pa sam se setio svoje jakne koja vapi za masinom za ves i rekao sebi: “Samo ces kod kuce dodati prasak i preskociti predpranje”. Tako sam i uradio.

Krenuo sam uprkos kisi i zanimalo me je kako ce razumniji kolega da reaguje. Na moju radost, krenuo je za mnom, on pod kisobranom, ja pod svojom vapijucom jaknom. Neko vreme smo tako isli i onda je on naprosto odustao, iako je licilo da je imao nameru da sa mnom dodje makar do tramvajske stanice. Kako god bilo, pozdravio sam ga i nastavio put. Dosavsi do tramvajske stanice nailazim na sledecu probu:
Kisa pada. Ne. Kisa lije kao iz kabla. Lije i kao da kaze “Muahahaha! Sad si gotov, stoj tu, prikovan ispod sicusnog krova stajalista, dok ja ne prestanem, a nemam nameru to skoro da uradim. Eto, bas necu!”
I gledam ljude koji poslusno stoje tu. Cekaju. Pokisli i promrzli. Gospodja pored mene nervozno gleda na sat. Tramvaja nema. Nema. Nema. Kisa lije. Ceka.

Uzimam jaknu, stavljam je na glavu da ne pokisnem bas skroz, jer jos nisam naucio kako da odbijam kisne kapi od sebe (polako, bice i to, al’ da se snadjem za pocetak) i krenem.
Trebalo je neko vreme da stignem do sledeceg stajalista koje znam, sednem u autobus i dodjem do kuce. Svi ostali su ostali na stanici, a kisa je jos padala.

U autobusu sam se dosetio – svaki put nevezano za vrstu situacije, covek je neko ko radi (tehniku) ili neko nad kime se radi (tehnika). Kada radis – rekoh sam sebi, gledaj da uradis do kraja. Kad se nad tobom radi imas izbor: da se, kao vecina, opustis i prepustis, da ti se radnja, kakva god da je, samo desi, dok ti stojis i radujes se ili kukas nad sudbom kletom. Ili da aktivno pratis sta se desava i u datom trenutku, na osnovu informacija koje imas, odreagujes i postupis tako da se aktivno priblizis svom cilju.
Taj moj cilj je u tom kisnom trenutku bio da, umoran, mokar i gladan, stignem kuci i zadovoljim gladne krike svog blagoutrobija (jeste, tako je zvucalo).

Tako sam i ucinio, evo me kod kuce.

Jos jedan dan – ispunjen ucenjem. Jos jedan kraj dana – ispunjen zadovoljstvom.
Da ne spominjem skoro deciju radost zbog sljapkanja po baricama.